Što je parkinsonova bolest?

Što je parkinsonova bolest?

Parkinsonova bolest druga je najčešća neurodegenerativna bolest koja nastaje zbog gubitka ili degeneracije živčanih stanica u mozgu koje proizvode neurotransmiter dopamin u dijelu mozga koji se naziva „crna tvar“ (supstancija nigra), što rezultira oštećenjem kontrole pokreta. U Hrvatskoj ih je registrirano nešto više od 13.000 a misli se da ih ima 15-20.000. Bolesnici primjećuju smetnje kao što su:

  • bradikinezija (usporene radnje, otežana inicijacija pokreta,blokiranje kretnji, osiromašenje spontanih pokreta, oslabljena mimika lica)
  • rigor (povišen tonus, ukočenost mišića, odnosno povišen otpor mišića pri izvođenju pasivnih kretnji)
  • akinetički tremor (drhtanje u mirovanju, najčešće ruku, poput kretnji brojanja novca, a moguće i nogu i brade, pojačava se pri emocionalnom stresu)
  • gubitak posturalnih refleksa (nemogućnost održavanja posture tijela, nestabilnost u hodu).

U svim stadijima bolesti mogu se pojaviti i tzv. nemotorički simptomi bolesti: oštećenje njuha, oštećenje autonomnih funkcija (mokraćna urgencija i inkontinencija, opstipacija, konstipacija, erektilna disfunkcija...), depresija i anksioznost, tegobe sa spavanjem (produljeno dnevno spavanje, nesanica, otežano održavanje sna), oštećenje pažnje i kognitivnih funkcija do demencije, halucinacije i smetnje vida.

Ne-motoričke smetnje su često zanemarene i neliječene a najviše narušavaju kvalitetu života i povećavaju broj bolničkih liječenja. Treba ih prepoznati informirati neurologa o tome i naći optimalnu terapiju.

 Liječenje Parkinsonove bolesti je simptomatsko, što znači da se dostupnim preparatima pokušava kontrolirati motoričke simptome te tako utjecati na kvalitetu života oboljelog. U uznapredovanoj fazi bolesti osim liječenja kombiniranjem antiparkinsonika (tableta) različitog načina djelovanja, ako je slab odgovor na terapiju, u obzir dolazi i razmatranje liječenja invazivnim metodama: neurokirurškim postupcima, duo-dopa pumpom, apomorfinskim injekcijama i pumpom.

Stalna fizikalna terapija, vježbe i ostali oblici fizičke aktivnosti (tai chi, ples, pilates, joga....)  je bitna ne samo radi popravljanja psihofizičkog stanja bolesnika, snage bolesnika, pokretljivosti i izdržljivosti, nego se danas dosta govori o dokazanom usporavanju napredovanja bolesti vježbanjem. Svakako treba ostati aktivan i ne izolirati se, nego prigrliti obitelj i prijatelje. Uz to je nužna i terapija glasa, radna terapija, ponekad i tretman psihologa za bolesnika a i cijelu obitelj u pomaganju vođenja što kvalitetnijeg života.

Iako je težak trenutak za oboljele ( a i članove obitelji) kad im se kaže „Vi imate Parkinsonovu bolest“ bolesnici uz mentorstvo a i partersko-timski rad s doktorima, sestrama, fizijatrima, logopedima, psiholozima educiranim za takve bolesti, trebaju djelovati s ciljem nastavka vođenja jednako kvalitetnog života kao što je bio i prije. Dijagnoza Parkinsonove bolesti (ili bilo koje druge bolesti) ne smije definirati ni osobu a niti obitelj, nego njene temeljne vrijednosti. Bolesnici s Parkinsonovom bolesti obično nastavljaju voditi aktivan i ispunjen život. Dijeliti životni put oboljelom od Parkinsonove bolesti s nekim svakako olakšava  kročenje po njemu. Jedan od načina kako podijeliti svoj put je učlanjivanje u neku od Udruga za oboljele od Parkinsonove bolesti ili da se samoinicijativno organizirate i družite. Aktivno sudjelovanje u radu neke udruge će svakako pomoći izvlačenju iz izolacije, a i smanjiti anksioznost i depresiju te poboljšati kvalitetu života. Osjećaj korisnosti ne samo za sebe nego i za druge svojim savjetom i iskustvom je ispunjavajući, jer svi smo različiti a i naša putovanja su različita, te je svako iskustvo uvijek dobrodošlo. Podrška koju bolesnik dobiva od tima zdravstvenih djelatnika pri Udruzi i istodobno dobra suradnja bolesnika, pridonijet će boljoj edukaciji o bolesti, o kontroli simptoma i liječenju bolesti. Kod postavljanja dijagnoze je već prisutna briga, frustracije i anksioznost, ali upoznavanje simptoma i edukacija o bolesti i kako se nositi s bolesti će pomoću u smanjivanju anksioznosti. Prepoznavanje i razumijevanje koji simptom je a koji nije dio bolesti olakšava život s Parkinsonovom bolesti. Olakšavaju se sve nedoumice i moguće zapreke na tom putovanju kad ste educirani o bolesti. Kad nešto poznajemo onda se toga manje i bojimo. Briga za mentalno zdravlje i emocionalno blagostanje, kvalitetna prehrana, dobar san, svjesnost o vremenu uzimanja lijekova, nuspojava su isto vitalni parametri. Treba paziti na pravo vrijeme uzimanja lijekova koje se mijenja kako bolest napreduje, zato treba nastojati izgraditi blizak timski odnos s doktorom koji o vama vodi računa jer ta podešavanja terapije poboljšavaju kvalitetu života. U zapadnim zemljama je ovakav način ponašanja prihvaćen  i uobičajen, ljudi su za to zainteresiran, što kod nas još nije prisutno u dovoljnoj mjeri. Vjerujem da se ugradnjom nade, optimizma i pozitivnog stava,  iako nema postojećeg brzo-djelujućeg lijeka, može puno napraviti.  I ono što vrijedi za sve vrijedi i ovdje, da bi netko bio sretan treba mu: OPTIMIZAM, ENTUZIJAZAM, VJERA U SUTRA,HRABROST I SNAGA.

Koristimo različite skale da pratimo napredovanje bolesti. Jedna je tzv. UPDRS (Unified Parkinson's Disease Rating Scale) koja zbraja sve dijelove motoričkih i nemotoričkih simptoma te svakodnevno nošenje s njima. Druga je Hoehn and Jahr koja razlikuje 5 stupnjeva Parkinsonove bolesti:

  • Stupanj 1 glavni simptomi bolesti su samo na jednoj strani tijela. Postoji minimalni poremećaj u funkcioniranju ili ga uopće nema
  • Stupanj 2 simptomi su zahvatili obje strane tijela i blage smetnje s gutanjem, govorom, hipomimija
  • Stupanj 3 problemi s ravnotežom se primjećuju ali je još neovisan u svakodnevnim aktivnostima
  • Stupanj 4 sve je više onesposobljena osoba i treba pomoć kod nekih ili svih aktivnosti svakodnevnog života
  • Stupanj 5 osoba je vezana za kolica ili krevet i potrebna je pomoć za sve akivnosti svakodnevnog života

 

Koristi se i Schwab i England skala neovisnosti u svakodnevnim aktivnostima.